Komunikacija je osnova za sve međuljudske odnose , pa tako i za odnose u nastavi, obitelji, na poslu. Komucirati znači živjeti. Ono što je disanje za biološki život to je komunikacija za društveni. Na biološkom planu nije svejedno dišemo li svježi zrak, ili zrak koji je onečišćen plinovima i ugljičnim dioksidom. Na psihičkom i duhovnom planu podjednako je važno ozračje u kojem komuniciramo, kako se jedni prema drugima odnosimo, koje riječi koristimo, kako teče komunikacija na verbalnom i neverbalnom planu.

Ozračje prožeto međusobnim povjerenjem, u kojem svaki pojedinac osjeća sigurnost i slobodu izraziti misli i osjećaje, u kojem se na prirodan i spontan način uspostavljaju suradnički odnosi, podjednako u obitelji kao i na poslu, među prijateljima bit će motivirajuće za uzajamnu komunikaciju. Nasuprot tome, ozračje prožeto anksioznošću, nepovjerenjem, u kojem članovi grupe boje otkriti sebe , osjećaju sputanost u izražavanju misli i osjećaja, strah da će naići na osudu, neodobravanje ili podsmjeh, veoma je demotivirajuće i blokira uspješnu komunikaciju.
dobri međusobni odnosi - uspješna komunikacija

Uspješnost komunikacije ne ovisi samo o znakovima i značenjima koje međusobno razmjenjujemo već i o osjećajima, stavovima, ponašanjima i odnosima onih koji među sobom komuniciraju.
Komuniciranje nije samo osobni već i aktualni društveni problem o čijem uspješnom rješavanju ovisi ne samo osobno zadovoljstvo već i društveno blagostanje i mir među narodima i državama.
"Osoba A unosi u interakciju i komunikaciju s osobom B mnogo više nego samo sadržaj poruke koju želi prenijeti. Ona unosi sebe kao osobu." ( Rubin i McIntyre)

Osoba koja šalje poruku (osoba A) može u poruci prenositi nešto čega ni sama nije svjesna i što sama ne namjerava, a što utječe na iskrivljavanje poruke. Isto tako osoba koja prima poruku (osoba B) interpretira je u skladu sa svojim osjećajima, stavovima, doživljavanjima, te, i s te strane postoji mogućnost iskrivljavanja poruke. Zato su međusobna razmjena povratnih informacija i dvosmjernost komuniciranja nužni za uspješnost međusobne komunikacije.

Stupnjevi interakcijske povezanosti u komunikaciji iznijansirani su i ovisni o mislima, osjećajima, stavovima, očekivanjima i nesvjesnim procesima u svakoj ličnosti, što dovodi do veće ili manje usklađenosti na planu odnosa. Veća usklađenost uvjetovat će bolji odnos i uspješniju komunikaciju i obratno. Razlikujemo tri stupnja interakcijske povezanosti u komunikaciji.
Niži stupanj, poznat u literaturi pod nazivom "akcijsko-reakcijski stupanj" , uključuje komuniciranje bez međusobne povezanosti i uzajamnog utjecaja. To je komuniciranje periferijom bez suživljavanja. Na tom stupnju ostvaruje se monolog, ali ne i dijalog među osobama. Monolog se odnosi na oblik komunikacije u kojem jedna osoba govori a druga sluša; među njima nema interakcije.
Srednji stupanj uključuje empatijsko komuniciranje u kojem barem jedna osoba teži povezanosti i nastoji komunikaciju prilagoditi osobi ili osobama s kojima je u odnosu.
Viši stupanj pretpostavlja obostrano empatijsko komuniciranje, koje uz međusobno informiranje uključuje i međusobno utjecanje. To je ideal ljudske komunikacije poznat pod nazivom dijalog.

" U dijalogu svaka osoba govori i sluša, svaka osoba je pošiljalac i primalac. U komunikaciji kao dijalogu postoji briga za drugu osobu i za odnos koji se uspostavlja među osobama."